I Have a Dream (2)

Ukoliko niste pročitali prvi dio putopisa možete na: https://stravelguide.wordpress.com/2013/05/07/i-have-a-dream/

Da opisujem samo vožnju i zanimljivog vozača mogao bi ispasti cijeli roman, no valja spomenuti još samo jednu zanimljivu činjenicu. Kako sam vozaču bio nadasve simpatičan, vidio je da nosim cigarete koje sam kupio u Amsterdamu ( jedan od gradova u kojemu sam presjedao) zbog besplatne carine te je odlučio  da mogu zapaliti u autu, ako i njemu „posudim“ jednu cigaretu. Postoji rigorozan zakon o zabrani pušenja u taxi vozilu, ali simpatični vozač za taj zakon očito nije previše mario.

Moj posjet Miamiju imao je prije svega edukativni karakter. Naime, odlučio sam upisati ljetnu školu stranih jezika u trajanju od 3 tjedna te unaprijediti svoje postojeće znanje. Za cijelo putovanje bila je zadužena njemačka putnička agencija te sam imao sreće što upravo u toj agenciji radi moja teta. Kuća u kojoj sam odsjeo sa svojih 5 cimera bila je zaista predivna, svaki od nas imao je vlastitu sobu, televizor, ogromnu kuhinju i dnevnu sobu, lijepo uređeno dvorište, terasu i neizostavan bazen. Zašto velim neizostavan? Ljudi se tamo ne vole kupati u oceanu te gotovo svaka kuća posjeduje svoj vlastiti bazen. Kako je to područje bogato morskim psima, ljudi se drže one stare narodne poslovice, bolje spriječiti nego liječiti! Prvih par dana bilo je poprilično čudno, trebalo se prilagoditi životu s petero nepoznatih ljudi različitih kultura, starosti i preferencija. Kulturni mix poslije početnog šoka zapravo je poprimio pozitivne konotacije. Toliko novih saznanja, običaja, jela možete naučiti samo ako živite s nekim tko je potpuno „različit“ od vas.

Sama škola nalazila se uz obalu slavne, ako ne i najpoznatije plaže na svijetu „Miami Beach“. Iskreno, očekivao sam puno više od plaže koja je bila opjevana tisuće i tisuće puta diljem svijeta, no ostao sam ravnodušan. Sjećam se svog Facebook statusa nakon nekoliko dana provedenih tamo : „ Kupati se u oceanu na +45 stupnjeva je neprocjenjivo.“ ; ali nije bilo baš toliko krasno. Temperatura vode je poprilično visoke te je pravo osvježenje gotovo nezamislivo, ako tome pridodamo vlagu zraka koja je dvadesetak posto veća nego kod nas dobijemo pravi temperaturni šok.

Volio bih naglasiti ono što su nama po dolasku rekli domaćini. Bočice vode su neizostavne na Floridi jer je dehidracija turista tamo česta pojava. Sva sreća da se trgovine nalaze na svakome koraku pa je potrebna tekućina lako dostupna. Ljudi su također prilagodili svoja tijela na velike temperaturne razlike između vlastite kuće i vanjskog zraka. Tako primjerice svaka kuća ima klima uređaj koji je namješten na 17 stupnjeva cijeli dan,  a vani je najmanje 20 stupnjeva toplije. Sjećam se kako smo u učionici za vrijeme nastave imali majice dugih rukava, a vani je bilo četrdesetak stupnjeva, no ne kaže se uzalud da su čudni  ti Amerikanci!

Pozdrav do sljedećeg nastavka koji stiže uskoro!

Piše: Benjamin Bauer

Krakow na sisački način

Donosimo Vam novogodišnji putopis iz Poljske u očima mladića iz Siska. Radi lakšeg čitanja i zanimanja putopis smo podijelili u 3 dijela.

Osmero hrabrih heroja iz starog alkoholičarskog grada Sisak odlučilo je saznati kako se boce razbijaju u Poljskoj, točnije u Krakowu koji je pokazao da se može mjeriti sa sisačkim standardima. Ako sam nešto naučio u Poljskoj, onda je to činjenica da ti ljudi jednostavno obožavaju alkohol.

Znate ono, netko voli pizzu, netko obožava nogomet, netko Sulejmana, a oni jednostavno vole alkohol. Ekipa 8 kao da je krkanskim ulaskom u bus poručila ostatku kako sljedećih dvadesetak sati jednostavno nema spavanja. Što znači “krkanskim ulaskom u bus”? To znaći da je većina ljudi u bus ušla normalno i sretno sa bočicom Jamnice ili obične vode ako ih žeđ uhvati tamo negdje u dalekoj Slovačkoj. Ekipa 8? Oni su imali rakiju, u slučaju da ih uhvati žeđ jel. Kako se autobus, u kojem je bilo mjesta otprilike kao na na Poljudu kada gostuje Dinamo, udaljavao od granica Prelijepe Naše atmosfera je postajala sve bolja i bolja. Vjerojatno su ljudi shvatili da idu u grad u kojem je zabava zagarantirana. Malu nervozu stvarali su tek Spavači koji su nevoljko reagirali na svaki pokušaj ostatka ekipe da prepjeva poznate hitove starih moralnih vertikala Mladena Grdovića i Siniše Vuce. Kako prepoznati Spavača? To su nervozni ljudi koji cijelu noć izgubljeno hodaju gradom u potrazi za žrtvama i onda kada se netko želi zabaviti, taj netko je gad u njihovom očima. Malo previše gledam filmova, ali ajmo reći da su to oni ljudi koji se stvarno užive u film kojeg vodič pusti samo zato što mora. Svi znamo kakve su kvalitete filmovi koji se gledaju u busu i koliko toga se zapravo može shvatiti iz tog filma. Koliko se sjećam, ovaj naš nije imao prijevoda, a bio je na francuskom. Pazite, na francuskom. I neki ljudi su ga stvarno pokušavali gledati. Eto, to su Spavači.

Obično ljudi jedva čekaju da autobus na dalekim putovanjima stane kako bi se moglo otići na wc ili po neki sendvič tek toliko da se prevari želudac. Ekipa 8, uz par novih članova, je redovito potezala rakiju na tim stajanjima. Još jedna stvar, treba pohvaliti javne toalete u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Nešto čime se Hrvatska definitivno ne može pohvaliti. U jednom trenutku sam se čak i pošteno zapitao nad svojim životom jer sam shvatio da se lijepše osjećam u jednom slovačkom wc-u nego u svojoj sobi. Hoću reći da je puno uredniji jel. Zamalo sam uzeo neki broj od pizzerije, naručio si jednu gurmansku i pojeo ju tamo! Stvarno divota. U grad podno Karpata stigli smo u ranim jutarnjim satima. Inače ne patimo za nekim velikim grandioznim hotelima, ali moram priznati da smo se pošteno prepali dok smo u hodniku našeg motela čekali da nas puste u sobe. Dakle, zamislite da ste u nekoj maloj prostoriji, zamislite to kao hodnik, i da čekate da netko prozove vaše ime kako bi se mogli smjestiti u odgovarajuće sobe. Jeste? Super. I sad zamislite da se usred tog čekanja samo odjednom ugasi svijetlo. Zaista zastrašujuće. Pogotovo ako ste par dana prije putovanja pogledali treći nastavak filma “Hostel” čija je mučna radnja smještena otprilike tamo gdje smo se mi nalazili. Nakon prvotnog horora i Hostela, mogu slobodno reći kako se ostatak našeg putovanja pretvorio u komediju odnosno Mamurluk.

Nastavak slijedi stoga nas pratite i dalje!

Davor Rogula

 

I Have a Dream

Nadamo se da će svim zainteresiranima ovaj putopis podijeljen u 4 dijela pomoći u planiranju i želji za odlaskom u SAD!

Kao i većini mladih ljudi put u Ameriku, odnosno „obećanu zemlju“  bila mi je najveća i neispunjena želja, no onda su se stvari posložile i dugo priželjkivano putovanje postalo je realnost.  Otići na daleko putovanje izgleda idilično i mnogi smatraju da je za to potreban isključivo novac, no ispostavilo se da je pomno planiranje i rješavanje birokratskih problema zapravo najvažnije, prije svega mislim na dobivanje vize.

Ispunjavanje formulara za propusnicu mukotrpan je proces jer su postavljena pitanja u online izdanju blago rečeno čudna. Jeste li član terorističke organizacije? Namjeravate li postati članom terorističke organizacije? Stvarno ne vidim smisao ovakvih pitanja i ako je netko doista član spomenute organizacije neće priznati svoje članstvo u istoj. Nakon dobivene propusnice slijedi rezervacija leta. Cijene avionskih karata znaju poprimiti nebeske iznose, stoga takve stvari ne ostavljate za posljednji trenutak. Također kupnja karata preko hrvatskih agencija u većini slučajeva pokaže se kao loš odabir. Tako na primjer kartu za polazak iz Zagreba dobijete za 200 eura skuplje nego da odlučite krenuti iz Budimpešte.

Napokon, kreče onaj najlakši dio, spremanje stvari i 12 sati leta do toliko priželjkivanog Miamija. Moram napomenuti da direktnih linija iz Hrvatske još uvijek nema! „ Molimo pomaknite svoj sat 6 sati unatrag, stigli smo u Sjedinjene Američke Države.“ Divne li rečenice! Jet- leg, umor i aerodrom veličine moga grada bili su prvi problemi koji su me snašli. Nakon provjere identiteta i ostavljanja otisaka napokon sam se osjećao slobodnim.

Zaustaviti taxi doista nije problem jer se nalaze na svakom uglu, no cijene su vrtoglavo visoke s obzirom na našu taxi službu, 30- ak minuta vožnje naplaćuje se oko 70 dolara. Kako sam se našao na Floridi ( doslovno španjolskoj pokrajini) prvi kontakt s engleskim jezikom i nije prošao najbolje. Naime, ulaskom u taxi ispostavilo se da je moj engleski barem 10 puta bolji od vozačevog, koji se „kleo“ da cijeli život živi i radi u Miamiju. „Službeni“ jezik u tom dijelu SAD-a još uvijek je španjolski pa je sporazumijevanje teklo u kombinaciji španjolsko-engleskog s primjesama ruku i nogu.

Uskoro stiže nastavak!

Piše: Benjamin Bauer

Budva na pjeni od mora

Kako Crnogorci prave autocestu?
Naprave 1 kilometar ceste i stave znak “itd”

Viče Crnogorac ženi: Ženooo, donesi mi antibiotik!

Kaže ona: Što? Ali te ujela zmija?

– Nije, nego ide prema meni!!

Sigurno se i vi u ovom trenutku možete prisjetiti nekih omiljenih viceva o Crnogorcima i njihovoj lijenosti koji su sveprisutni jednako kao oni o plavušama ili Chucku Norrisu.  I činjenica jest da kad odete u Crnu Goru očekujete isto takvo stanje: da ćete vidjeti Crnogorca kako pokušava skinuti kile gledajući atletiku na televiziji ili da ćete na njihovim vratima vidjeti obješeno 10 crnogorskih zapovijedi (1. Glasi: Čovjek se rodi umoran i živi da bi se odmarao). Ali situacija je u stvari drukčija. Istina je da su ta opuštenost i dangubljenje (ali samo u slobodno vrijeme!) karakteristike svih Balkanaca, ali kad dođete u Crnu Goru baš i nije istina da će vas dočekati neradna atmosfera.

Štoviše, moj prvi posjet Budvi me zaista iznenadio: radno vrijeme trgovina i ostalih objekata nadmašuje ono u Hrvatskoj, a brojne trgovine čak i nedjeljom rade do 10!

No, na stranu s tim, Budva je zaista lijep gradić. Iako sam ju posjetila na tri dana oko Nove godine, mogla sam primijetiti da se jako osjeća (zamrla) ljetna atmosfera. Beach barovi uz plažu, brojni zatvoreni kiosci, prodavaonice, slastičarne – sve je to skupljalo prašinu i, tužno zapomažući, dozivalo ljeto. I mi smo, ali eto, valja biti strpljiv. Iskoristili smo blagodati lijepih sunčanih dana i uživali na kavi tik uz more te se šetali uz pustu obalu i malene zidine u starom gradu. Moram napomenuti da, kad se popenjete na te zidine, nećete osjetiti baš najljepši miris; štoviše, prisutan je smrad (i lokvice) urina i smeća kojeg ljudi ostavljaju jer misle da ih nitko ne vidi.

Imali smo jednu neobičnu situaciju; jedan dan smo krenuli s nekog mjesta nedaleko od apartmana prema centru te zaustavili taksi. Pitali smo vozača koliko će nas doći vožnja do centra i on je rekao 1 euro. Malo nam je bilo neobično kako može biti tako jeftino ( u Zagrebu je primjerice 2 eura, odnosno 15 kuna sami start), ali nismo se bunili. No, kad smo se vraćali (s potpuno iste na istu točku), vožnja drugim vozilom nas je došla 5,5 eura. Nije nam bilo jasno kako mogu biti takve razlike pa smo pitali taksista. On je počeo govoriti o tome kako se u vrijeme  sezone podižu cijene vožnje. Nismo ništa rekli, ali smo se sjetili upozorenja da postoje velike razlike u cijeni između privatnih i gradskih taksija. Privatni su skuplji. Ako namjeravate posjetiti Budvu, moj vam je savjet da se raspitate kako raspoznavati taksije kako biste mogli proći s jeftinijim vožnjama. I obavezno pitajte svaki put koliko će vas doći vožnja do željene destinacije.

Još jedna simpatična zgoda mi je ostala u sjećanju – pokušaj rezervacije mjesta u restoranu. Naime, svidio nam se jedan restoran na koji smo naišli; hrana je bila ukusna, a cijene su bile pristupačne. Tu smo htjeli doći i sutradan za Silvestrovo pa sam pitala konobara možemo li rezervirati i je li se plaća. On je rekao da ga jedino moram fotografirati. Iznenađeno sam posegnula za mobitelom te fotografirala njega i njegovog kolegu koji se široko osmjehivao. Rekao mi je da moram tu sliku pokazati sutra kao dokaz da sam rezervirala.  Sutradan kad smo došli pokazala sam sliku i odmah smo dobili stol.

Sve u svemu, Crna Gora je bila lijepo iskustvo i svima bih preporučila da ju posjete. Budva je dosta komercijalan grad pa neki možda već planiraju na ljeto skoknuti tamo, stoga se osjećam dužnom upozoriti na cijene: ruski poduzetnici su prepoznali potencijal tako da je dobar dio grada u privatnom vlasništvu, stoga se nemojte iznenaditi kad vas budu tražili da platite svoje mjesto na plaži. Cijene apartmana su pristupačnije, ali morate biti svjesni da ćete se podosta istrošiti. Ipak, ako je bila tolika hit destinacija ljeta 2012., možda se i ove godine isplati zaletjeti na vrhunski  provod.

Piše: Ana Bustruc

Čari i blještavilo francuske rivijere

Kao 17-godišnjakinja maturalno putovanje provela sam na Azurnoj obali poznatoj po sredozemnoj ljepoti, ali i glamuru. Na putovanje dugo pet dana krenuli smo jedne tople večeri iz Varaždina te smo se nakon 14 sati vožnje autobusom smjestili u hotel Azur u Nici. Hotel je izvana bio skroman i na prvi pogled nas nije oduševio, no iznutra je bio lijepo uređen, sa svime potrebnim u dvokrevetnim ili trokrevetnim sobama. Ono što nikako nije bilo privlačno i idilično kod hotela je kvart u kojem je smješten – siromašna četvrt u kojoj su svađe i tučnjave česta pojava. Sam hotel bio je udaljen 10 minuta pješice od tramvajske stanice koji vodi do samog centra Nice. Tramvaji su za razliku od naših zagrebačkih moderni, ali i skuplji te uz česte i stroge kontrole, tako da smo se tramvajem provozali reda radi, a i bilo je ljepše prošetat se samo pola sata do predivne tirkizne obale.

Vrijeme je bilo odlično – toplo i sunčano, tako da smo se mogli i kupati u predivnom Sredozemnom moru. Duž obale proteže se Promenade de Anglais, šetnica duga oko 6 kilometara, na kojoj u ljetnim noćima slože mali plesni podij na kojem mladi plešu u ritmu glazbe. Inače je izlazak u noće klubove veoma skup pa bi sam ulazak u noćni klub mogli platiti oko 15 eura, a o cijenama pića da ne govorim – primjerice juice-vodka od 2 dl koštala je 25 eura, što za naš skroman srednjoškolski budžet nije bilo prihvatljivo. No, pošto smo ipak bili na maturalnom putovanju, morali smo nešto i naučiti. Tako smo u Nici posjetili Matisseov muzej te naravno Monaco i Monte Carlo. Monaco, grad-državu, između ostalog zapamtila sam po američkoj glumici i monegaškoj princezi, predivnoj Grace Kelly, koja je život izgubila u 53. godini u automobilskoj nesreći, kada je vozeći se prema Monte Carlu u jednom od zavoja sletila s ceste , kojom smo se i mi vozili. Iz Monaca mi je u lijepom sjećanju ostao i Jardin exotico de Monaco, predivan botanički vrt koji pruža pogled na raskošan Monte Carlo, dio kneževine Monaco poznat po brojnim casinima, VN Monaca, svjetskim prvenstvima u boksu te nezaobilanim bogatim modnim sadržajima i luksuzu.

Cannes, poznat po filmskom festivalu (Le Festival international du film de Cannes) koji se održava u svibnju u Palasis des Festivals, i prekrasnim pješčanim plažama – La Croissete bio nam je sljedeća postaja. Posebno me se dojmilo šetalište slavnih, gdje je mnogo zvijezda iz flimske, ali i drugih umjestnosti ostavilo otiske dlanova. No, uživanje u pogledu na predivno azurno-plavo more i hodanje po jednako lijepim pješčanim plažama je neprocjenjivo.

Zadnja stanica našeg maturalnog putovanja Azurnom obalom bilo je najmirisnije mjesto ne samo Azurne obale, već i cijele Francuske – Grasse. Sjedište francuske industrije parfema, jedne od najboljih u svijetu. Imali smo priliku posjetiti „pokazne“ tvornice gdje nas je ljubazno osoblje provelo kroz cijeli proces proizvodnje parfema.

Nadam se da ste uživali u putovanju u kojem sam vas provela kroz Azurnu obalu kakvu ja pamtim. Au revoir.

Ema Vuković