I Have a Dream

Nadamo se da će svim zainteresiranima ovaj putopis podijeljen u 4 dijela pomoći u planiranju i želji za odlaskom u SAD!

Kao i većini mladih ljudi put u Ameriku, odnosno „obećanu zemlju“  bila mi je najveća i neispunjena želja, no onda su se stvari posložile i dugo priželjkivano putovanje postalo je realnost.  Otići na daleko putovanje izgleda idilično i mnogi smatraju da je za to potreban isključivo novac, no ispostavilo se da je pomno planiranje i rješavanje birokratskih problema zapravo najvažnije, prije svega mislim na dobivanje vize.

Ispunjavanje formulara za propusnicu mukotrpan je proces jer su postavljena pitanja u online izdanju blago rečeno čudna. Jeste li član terorističke organizacije? Namjeravate li postati članom terorističke organizacije? Stvarno ne vidim smisao ovakvih pitanja i ako je netko doista član spomenute organizacije neće priznati svoje članstvo u istoj. Nakon dobivene propusnice slijedi rezervacija leta. Cijene avionskih karata znaju poprimiti nebeske iznose, stoga takve stvari ne ostavljate za posljednji trenutak. Također kupnja karata preko hrvatskih agencija u većini slučajeva pokaže se kao loš odabir. Tako na primjer kartu za polazak iz Zagreba dobijete za 200 eura skuplje nego da odlučite krenuti iz Budimpešte.

Napokon, kreče onaj najlakši dio, spremanje stvari i 12 sati leta do toliko priželjkivanog Miamija. Moram napomenuti da direktnih linija iz Hrvatske još uvijek nema! „ Molimo pomaknite svoj sat 6 sati unatrag, stigli smo u Sjedinjene Američke Države.“ Divne li rečenice! Jet- leg, umor i aerodrom veličine moga grada bili su prvi problemi koji su me snašli. Nakon provjere identiteta i ostavljanja otisaka napokon sam se osjećao slobodnim.

Zaustaviti taxi doista nije problem jer se nalaze na svakom uglu, no cijene su vrtoglavo visoke s obzirom na našu taxi službu, 30- ak minuta vožnje naplaćuje se oko 70 dolara. Kako sam se našao na Floridi ( doslovno španjolskoj pokrajini) prvi kontakt s engleskim jezikom i nije prošao najbolje. Naime, ulaskom u taxi ispostavilo se da je moj engleski barem 10 puta bolji od vozačevog, koji se „kleo“ da cijeli život živi i radi u Miamiju. „Službeni“ jezik u tom dijelu SAD-a još uvijek je španjolski pa je sporazumijevanje teklo u kombinaciji španjolsko-engleskog s primjesama ruku i nogu.

Uskoro stiže nastavak!

Piše: Benjamin Bauer